Prof. dr. sc. Željko Bušić, poznati je hrvatski kirurg iz Gorice, također, hrvatski dužnosnik i u dva mandata zastupnik u Saboru Republike Hrvatske. Javnosti u dolini Lašve je poznat kao prvi liječnik koji je sa liječničkom ekipom stigao u opkoljenu Novu Bilu početkom 1994. godine i pridružio se domaćim liječnicima u franjevačkoj bolnici u Novoj Biloj.
Na nedavno održanoj promociji knjige Bolnica s pečatom u vrlo emotivnom govoru prof. dr. sc. Bušić prisjetio se tih dana, za koje je kazao kako je mislio da su zaista kraj. Njegovo obraćanje prenosimo u cijelosti:
“Razgovarao sam s dr. Ivanom Bagarićem u vezi odlaska liječnika u franjevačku crkvu- bolnicu u Novoj Biloj. Ja sam govorio da sam spreman poći tamo i da znam ljude koji su spremni poći sa mnom i da sam siguran u to, a da nam Bagarić vidi na koji način mi možemo otići, jer je Srednja Bosna bila u potpunom okruženju muslimansko- mudžahedinskih snaga. Znači, bio je veliki broj mudžahedina uz muslimanske snage i tzv. zelenu legiju.
O tome sam ja znao, a piše i poznati znanstvenik, povjesničar Charles R. Shrader sa Sveučilišta Kolumbija i piše da je dokazao istraživanjem arhivske građe, svjedoka, kontakata da je agresija na srednju Bosnu dogovorena zajedno, civilni i vojni muslimanski vrh krajem 1992. godine, a izvršena 1993. godine i da je u toj akciji sudjelovalo pet brigada muslimanskih snaga pomiješanih sa mudžahedinima i zelenom legijom. Hrvati su bili nespremni, nisu očekivali tu agresiju, taj napad, ali su bili u situaciji da se bore za goli život. U takvoj situaciji značajnu ulogu je odigrala franjevačka bolnica, gdje su fratri, naš fra Zoran, pokojni fra Franjo Grebenar zajedno sa liječnicima, dr. Tabakom i ostalih nekoliko ljudi koje smo zatekli tamo, zaista postali heroji Lašvanske doline, heroji Domovinskog rata kojima se treba do zemlje klanjati. Rekao sam pokojnom Bagariću da sam spreman poći!
On mi se javio ponovno nakon dva, tri dana i rekao da ne postoji nikakva mogućnost za odlazak, da je potpuna blokada, potpuna i zrakom jer su zrak kontrolirale tzv. mirovne snage, opet za našu štetu. Međutim, rekao je čim bude prilika, da će me zvati ponovno.
Kad se ukazala prilika, došao je uz kratku priču. Uglavnom, kad je rekao da se može ići, pitao je jesi li spreman. Pa naravno, odgovorio sam. Isti tren sam zvao telefonom dr. Njegoslava Bušića, dr. Miroslava Vidovića, pokojnog anesteziologa iz Nove Gradiške, specijalizanta Ivana Markovića, a Ivan Bagarić je kontaktirao Ivu Slišković, instrumentarku iz Širokog Brijega. Jedino pitanje druge strane je bilo kad idemo, nije bilo potpitanja.
Rekao sam, idemo odmah. I tako je bilo. Već naredni dan smo se našli.
Za tri dana smo pokušali poletjeti iz Posušja, ali nije bilo moguće. Četvrti dan, to je bilo 20. noću, bio je uspješan let. S nama je bila Sally Becker, engleska humanitarna djelatnica, koja je poznata po spašavanju djece iz opkoljenih ratnih područja. Bio je jedan vojnik, koji je počinio nekakvu nepodopštinu u Mostaru i pokojni general Praljak, šalje ga s nama, da se javi u postrojbu i bit će slobodan kad bude slobodna i srednja Bosna.
Buka u avionu je bila tolika da uopće nismo mogli komunicirati. Letjeli smo na nedopuštenoj visini, da je manja vjerojatno bi nas pogodili ali su nas i gađali, to nam je pilot rekao kad smo se spuštali u jednu kotlinu.
Kad smo izišli tamo, bio je veliki snijeg, noć, i tada sam prvi put rekao, ovo je zaista kraj. Bio sam tri godine u ratu i svašta vidio i prošao, i zaista sam mislio da je to kraj. Jedna kampanjola nas je odvela u franjevačku bolnicu, tamo su nas lijepo dočekali fra Franjo Grebenar, fra Zoran Livančić, dr. Perić, a kasnije sam upoznao i ostalu ekipu, dr. Tabaka, Kuliša, Ankicu, Ivanku i svi oni su heroji Domovinskog rata. Zaista jesu i mislim tako, jer su u nemogućim uvjetima radili.
Rekao sam da su nas prilikom slijetanja gađali, to nam je rekao pilot i nisu nas pogodili, jer bi se inače pretvorili u jednu veliku buktinju. Kad smo došli u bolnicu i vidjeli bolesnike po klupama u crkvi, učionicama i sve te ljude onda smo rekli kako je njima, bit će tako i nama. Preuzeli smo posao da bi se mogla odmoriti ekipa koja je ranije radila i tako smo svakodnevno radili u franjevačkoj bolnici.
S nama je bio anesteziolog dr. Vidović, on je pisao dnevnik i želim još nešto kratko reći. Dakle, svakodnevno smo operirali svakoga tko je došao, nije bilo mogućeg transporta, vrlo rijetko.
18. ožujka 1994. je potpisan je Washingtonski sporazum i dogovoreno primirje te više nije bilo ranjenih vojnika i civila, bili smo još tri dana tamo i vratili se kućama, mršaviji po 10 kg, a meni je trebalo pola godine da se mogu normalno nasmijati.
Ponosan sam na pokojnog Miroslava, anesteziologa iz Nove Gradiške, na mog Njegoslava, Ivana i Ivu, koji su zajedno sa mnom pošli u neizvjesnost i smrt, spremni i umrijeti za slobodu svog hrvatskog naroda. Ponosan sam na moje ratne zapovjednike, pokojnog Ivana Bagarića i generala Praljka.
Tu među nama i večeras su istinski heroji Domovinskog rata, koji su bili spremni i umrijeti za slobodu svog naroda. Mnoge od njih sam operirao, bili su teško ranjeni, a samo neke ću nabrojati. Slobodan Bušić, zvani, Čodan, moj bratić, Marinko Sosa Zvijezda, Tiho Sosa Miranov, Bačo Mario Prlić, Marinko Prlić Bata, Šimić Mladen Mada, Miro Tomas i još mnogi drugi, ali i naš duhovnik fra Vinko, koji je neprekidno, cijelo vrijeme bio na prvoj crti sa svojom vojskom. I on je za mene heroj Domovinskog rata. Hrvati u BiH su najviše stradali i veliku cijenu platili boreći se za slobodu hrvatskog naroda u Hrvatskoj i BiH. Danas u BiH ne žive punu slobodu i demokraciju.
Svakodnevno su ponižavani, preglasavani, bilo je i ubojstava koja nisu nikad razjašnjena. Najviše predstavnike preglasavanjem im biraju predstavnici muslimanskog naroda. Od najviših predstavnika u tzv. Federaciji čuju se izjave na javnoj televiziji kako je trebalo više Hrvata poubijati na Bleiburgu, a vjerojatno misli i u Domovinskom ratu, a i danas to izjavljuje ta spodoba.
A mi mu kažemo da neće to baš tako biti. Naše najviše dužnosnike nazivaju poluretardiranim. Oni vjerojatno o sebi govore.
Divim se mom hrvatskom narodu koliko može trpjeti taj već nesnošljivi zulum. Moram ovom prilikom pozdraviti, nemojte mi zamjerit, za mene još jednog heroja Domovinskog rata, čovjeka koji je nevino osuđen i robijao 17 godina, Darija Kordića, koji je došao i posjetio nas kada smo došli u bolnicu.
Pozdrav upućujem herojima i hrvatskim mučenicima, haškim uznicima, koji su nepravedno osuđeni i koji su tolike godine proveli u zatvorima. Pokojni general Praljak koji nas sad gleda iz nebeskih veljaka, zatim, Prlić, Petković, Pušić, Stojić i Čorić, oni su za mene svi heroji Domovinskog rata i nevini ljudi koji su tolike godine odrobijali zbog krivih svjedočanstava, neistina, laži i podmetanja.
Jer znanstveno je dokazano da je agresiju na hrvatski narod srednje Bosne izvršilo pet brigada muslimanskih snaga pojačanih mudžahedinima i tzv. zelenom legijom. To je istina!
Moje mišljenje je da popune slobode i demokracije za Hrvate u Bosni i Hercegovini nema i neće biti bez trećeg entiteta ma kako se on zvao, a kud ćete ljepšeg imena od Hrvatske Republike Herceg-Bosne! Ona je u mojom srcu vječno, a vjerujem u srcu svakog od vas”.
