Postoje povijesni trenuci u kojima brojke prestaju biti samo statistika, a postaju sudbina. I postoje riječi koje nadžive vrijeme u kojem su izgovorene, jer u sebi nose iskustvo opstanka. Viribus unitis – zajedničkim snagama – jedna je od tih riječi. U dva latinska pojma sabrana je filozofija malih zajednica koje su kroz povijest opstajale ne zahvaljujući brojnosti, nego zahvaljujući svijesti o vlastitoj povezanosti.
U Bosni i Hercegovini Hrvati nisu opstali zato što ih je bilo mnogo. Opstali su zato što su, u presudnim trenucima, znali da razjedinjenost znači slabost, a zajedništvo šansu. Rat, progon, demografski slom u brojnim sredinama, neostvareni povratak i političke frustracije — sve su to bile kušnje koje su mogle rezultirati nestajanjem. No političko i nacionalno biće hrvatskog naroda u BiH ostalo je živo.
Ipak, današnji izazovi drukčije su naravi. Oni nisu uvijek dramatični poput ratnih godina, ali su dugoročno jednako opasni. Sustav koji dopušta zaobilaženje legitimne političke volje, izborni modeli koji relativiziraju ustavnu konstitutivnost i praksa preglasavanja u pitanjima od kolektivne važnosti stvaraju tihu, ali postojanu eroziju ravnopravnosti. To nije buka sukoba, nego spor proces navikavanja na nejednakost. U takvim okolnostima brojnost postaje argument većine, a zajedništvo jedini odgovor manjine.
Viribus unitis u tom kontekstu nije tek povijesna uspomena ni retorička figura. Ono je politički imperativ. Za brojčano manju zajednicu unutarnje podjele nisu dokaz demokratske zrelosti, nego rizik samorazgradnje. Svaka fragmentacija raspršuje političku energiju, slabi pregovaračku poziciju i potiče osjećaj nemoći. Zajedništvo, naprotiv, pretvara raspršene napore u usmjerenu snagu.
Zajedništvo ne znači brisanje razlika. Ono ne traži jednoumlje, nego hijerarhiju prioriteta. U pluralnom društvu različita mišljenja prirodna su i nužna. No kada je riječ o strateškim pitanjima — legitimnom političkom predstavljanju, ustavnoj ravnopravnosti, obrazovnim i kulturnim institucijama te demografskom opstanku — tada razlike moraju ustupiti mjesto zajedničkom cilju.
Jer politička prava nisu zajamčena samim tekstom ustava. Ona se potvrđuju i brane političkom voljom, organiziranošću i sposobnošću da se djeluje usklađeno. Povijest pokazuje da su Hrvati u BiH bili najsnažniji onda kada su razumjeli da pojedinačne ambicije moraju ustuknuti pred kolektivnim interesom. Danas je zajedništvo manje pitanje emocije, a više pitanje racionalnog izbora. Ono je svjesna odluka da se umjesto međusobnog nadmetanja izgradi kultura koordinacije. Da se umjesto kratkoročnih političkih bodova uspostavi dugoročna strategija. Da se umjesto međusobnog osporavanja gradi međusobno povjerenje. Bez takve unutarnje kohezije svaka reforma ostat će nedovršena, svaka pregovaračka inicijativa oslabljena, a svaka politička pobjeda privremena. S njom, međutim, i brojčano manja zajednica može postati stabilan i nezaobilazan politički subjekt.
Bosna i Hercegovina može imati europsku budućnost samo ako bude država stvarne ravnopravnosti. No ravnopravnost se ne daruje — ona se ostvaruje. A ostvaruje se onda kada zajednica prepozna da je njezina snaga u zajedničkom djelovanju.
Viribus unitis zato nije samo geslo prošlosti. To je podsjetnik da opstanak nije slučajnost, nego rezultat svjesne odluke da se bude zajedno. U svijetu u kojem se politički procesi često vode logikom većine, manjina opstaje samo ako razumije vrijednost unutarnje solidarnosti. Male zajednice ne nestaju zato što su male. Nestaju onda kada zaborave da su zajedno veće od zbroja svojih dijelova. Zato zajedništvo nije samo moralna poruka. Ono je strategija. Ono je odgovor. Ono je borba.
Država dominacije ili zajednica ravnopravnih naroda – trenutak istine za Bosnu i Hercegovinu
Politika međunarodne zajednice, zajedno s politikama većinskog – bošnjačkog naroda u BiH, godinama se sustavno gradila na konceptu jačanja središnjih institucija u Sarajevu. U tom procesu često su derogirana i reducirana prava kolektiviteta, a zaštitni mehanizmi predviđeni ustavom i zakonima postupno su slabili pod opravdanjem nužnih i strukturnih reformi. Takav pristup otvorio je pitanje motiva: je li riječ o posljedicama mogućih koruptivnih utjecaja i političkih interesa pojedinih međunarodnih aktera, o čemu se u javnosti govorilo, ili o svjesnom (ili nesvjesnom) provođenju agende jačanja centralizirane države koja u konačnici najviše odgovara brojčano dominantnom narodu.
Većinski narod, uz institucionalne mehanizme koje u pravilu kontrolira, svoju poziciju može dodatno osnažiti brojčanom nadmoći. U takvim okolnostima dolazi do svojevrsne tiranije većine, što rezultira političkim “offsideom” Hrvata u BiH. Iako im je ustavno-pravni poredak zajamčio konstitutivnost i ravnopravnost, istodobno su stavljeni u poziciju u kojoj se u političkoj areni moraju natjecati s brojčano znatno snažnijim akterom. Centralističko i hegemonističko djelovanje može tako postupno poništiti narav i duh mirovnog sporazuma, svodeći sadržaj konstitutivnosti na formalnu, ali ne i stvarnu kategoriju — što se u praksi već dogodilo.
Rješenje se, međutim, ne nalazi u daljnjim konfrontacijama, nego u povratku temeljnim načelima: legitimnom političkom predstavljanju konstitutivnih naroda, dosljednoj primjeni ustavnih garancija i odustajanju od prakse preglasavanja u pitanjima koja zadiru u kolektivna prava. Kada bi međunarodna zajednica jasno afirmirala načelo jednakopravnosti, a politički akteri većinskog naroda prihvatili model dogovorne i konsocijacijske demokracije kao trajni okvir funkcioniranja države, pitanje hrvatske ravnopravnosti moglo bi se stabilizirati u kratkom roku. Time bi BiH bila afirmirana ne kao centralizirana država dominacije, nego kao država ravnopravnih naroda u kojoj se politička volja svakog konstitutivnog kolektiviteta poštuje i štiti. Pitanje konstitutivnosti i stvarne ravnopravnosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini može se riješiti relativno brzo i bez složenih institucionalnih zahvata, ukoliko bi međunarodna zajednica, ali i politike većinskog naroda, odustale od koncepta majorizacije te iskreno podržale izgradnju BiH kao države ravnopravnih i suverenih naroda. Ključ rješenja ne leži u novim eksperimentima niti u dodatnoj centralizaciji, nego u dosljednoj provedbi postojećeg ustavnog okvira i poštivanju duha mirovnog sporazuma na kojem država počiva. Politički projekt vezan uz izbor Željka Komšića predstavlja faktičan primjer majorizacije i potiskivanja hrvatske političke ravnopravnosti. Taj fenomen nije nastao slučajno niti na incidentalnoj razini; on pokazuje kontinuitet koji traje već šesnaest godina. Kandidatura Slavena Kovačevića dodatno potvrđuje namjeru nastavka takve prakse, pri čemu se više ni ne pokušava stvarati privid kako je riječ o nečemu uobičajenom ili legitimnom u kontekstu konstitutivnosti naroda. Agenda se svodi na to da u Predsjedništvu BiH ne bude predstavnik političke volje većinski izabranog hrvatskog biračkog tijela, neovisno o širim posljedicama po međunacionalne odnose i stabilnost države.
Ravnopravnost nije pitanje brojnosti, nego ustavne kategorije
Tvrdnje kako Hrvati u Bosni i Hercegovini predstavljaju nevažnog ili marginalnog partnera u izgradnji države i društva, kao i ponašanje dijela međunarodnih aktera koji njihovu malobrojnost implicitno tumače kao razlog za umanjivanje političke relevantnosti, predstavljaju obeshrabrujuće i dugoročno destabilizirajuće pozicije. Takav pristup sugerira da brojnost, a ne ustavni status, određuje političku težinu jednog naroda — što je u izravnoj suprotnosti s temeljnim načelima na kojima počiva BiH. U javnom prostoru moglo se i ranije čuti pojednostavljeno svođenje Hrvata na statističku kategoriju — na tvrdnje kako ih je „tek osam posto“ te implicitne ili eksplicitne poruke o tome što takav udio uopće znači u političkom smislu. U najgrubljim varijantama takvih istupa, njihov se položaj banalizirao do razine metafora kako „mogu stati u jedan vagon“. Takve formulacije ne predstavljaju samo političku neosjetljivost, nego i duboko nerazumijevanje ustavne strukture države. BiH nije koncipirana kao građanska država proste većine, nego kao zajednica konstitutivnih naroda čija prava i položaj ne proizlaze iz brojčanog omjera, nego iz ustavne kategorije. Stvaranje dojma da hrvatski narod nije značajna ustavna kategorija koja mora ravnopravno sudjelovati za „zelenim stolom“ u svim ključnim političkim procesima nije odraz realnog ustavnog poretka, nego rezultat manjkavosti i nedorečenosti postojećih pravno-političkih rješenja. Riječ je o svojevrsnoj „sistemskoj grešci“ koja se godinama reproducira kroz političku praksu, a koju je nužno ispraviti i uskladiti s presudama europskih i domaćih sudova te s izvornim načelima konstitutivnosti. Hrvati u BiH i njihova politička elita suočeni su s ozbiljnim izazovom: očuvati postojeću razinu prava, a istodobno osigurati mehanizme koji će jamčiti dugoročnu političku opstojnost. U ambijentu u kojem brojčana nadmoć igra presudnu ulogu, zaštita kolektivnih prava postaje pitanje političke učinkovitosti, strateške jasnoće i institucionalne dosljednosti. Ako hrvatska politika ne želi biti svedena na simboličku ili folklornu razinu sudjelovanja u vlasti, mora se profilirati kao snažan i organiziran nositelj dijela suvereniteta koji joj pripada po ustavu. Drugim riječima, opstanak i ravnopravnost ne mogu se temeljiti isključivo na normativnim jamstvima, nego i na sposobnosti da se ta jamstva operativno zaštite i provedu. To podrazumijeva viši stupanj političke kohezije, učinkovitosti i odgovornosti — nerijetko i veći nego što se očekuje od brojčano dominantne zajednice. Ravnopravnost, dakle, nije pitanje demografije, nego dosljedne primjene ustavnih načela. BiH može biti stabilna i funkcionalna samo kao zajednica u kojoj svaki konstitutivni narod ima stvarnu, a ne deklarativnu mogućnost sudjelovanja u donošenju odluka koje određuju zajedničku budućnost.
Ima li BiH snagu za pravedan politički dogovor?
Unatoč etničkom čišćenju, ratnim zločinima i sustavnom raseljavanju koje je obilježilo ratno razdoblje, unatoč razaranju imovine, otežanom povratku i dugogodišnjoj nenaklonjenosti dijela međunarodnih aktera, kao i snažnim zahvatima u ustavno-pravni položaj, hrvatski narod u Bosni i Hercegovini uspio je sačuvati svoje nacionalno i političko biće. Kao jedan od konstitutivnih naroda ostao je živ i vitalan, nerijetko suočen s ozbiljnim izazovima, ali sposoban — nekada manje, nekada više uspješno — pronaći odgovore na okolnosti koje su prijetile njegovoj političkoj opstojnosti.
Ipak, osjećaj političke inferiornosti i frustracije proizlazi iz činjenice da Hrvati često nemaju stvaran utjecaj na ključne političke procese u vlastitoj državi. Razlog tome nije samo demografski omjer, nego konstrukcija političkog i izbornog sustava koji omogućuje njihovo zaobilaženje u najrelevantnijim institucijama i procesima odlučivanja. Time se formalna konstitutivnost nerijetko svodi na simboličku razinu, bez pune operativne snage.
Ustavno-pravna rješenja u složenim državama poput BiH u pravilu su rezultat političkog dogovora zainteresiranih strana — ili, u povijesnom kontekstu, posljedica ratnih ishoda i primjene sile. No, kada sila postane dominantan jezik političke komunikacije, činjenice i argumenti potiskuju se u drugi plan. Država i društvo koje se dugoročno oslanja na nametanja, umjesto na konsenzus i međusobno uvažavanje, teško može izgraditi stabilne temelje i ostvariti održiv razvoj.
U sadašnjim okolnostima često se stječe dojam da je jedini istinski integrativni čimbenik u BiH autoritet međunarodne zajednice. Međutim, integracija koja počiva prvenstveno na vanjskom autoritetu, a ne na unutarnjem političkom dogovoru i ravnoteži interesa, ostavlja državu trajno ovisnom i institucionalno krhkom. Ignoriranje političkih realnosti i argumenata konstitutivnih aktera doprinosi percepciji BiH kao nefunkcionalne države — države čiji potencijal ostaje neiskorišten upravo zbog izostanka istinskog kompromisa.
Budućnost Bosne i Hercegovine ne može se temeljiti na dominaciji ni na trajnom tutorstvu, nego na obnovi povjerenja i dosljednom poštivanju ustavne arhitekture. Samo kroz ravnopravan politički dijalog i mehanizme koji jamče stvarno, a ne deklarativno sudjelovanje svih konstitutivnih naroda, BiH može prijeći put od krhke ravnoteže prema stabilnoj i funkcionalnoj zajednici.
Sustavna neravnoteža: lokalna snaga i slabost na državnoj razini
Hrvati u Bosni i Hercegovini nisu politički marginalan narod niti bez teritorijalnog i institucionalnog uporišta. Naprotiv, ondje gdje imaju ustavne i zakonske ovlasti, osobito na lokalnoj razini, ostvaruju značajnu političku vlast i pokazuju sposobnost upravljanja. Problem njihove političke ranjivosti ne proizlazi iz nedostatka organizacijskog kapaciteta na terenu, nego iz loših i nedorečenih rješenja na razini središnje države.
Odgovor na hegemonijske tendencije većine ne može biti pasivnost, nego dodatni demokratski i politički napor. Taj napor treba se najjasnije očitovati upravo u prostorima gdje Hrvati imaju realnu mogućnost uspostaviti učinkovit sustav upravljanja. To znači izgradnju snažnih i profesionalnih institucija, odgovornu kadrovsku politiku te postavljanje kompetentnih ljudi na ključne funkcije. Učinkovite lokalne institucije mogu postati korektiv slabostima državne razine i kompenzirati izostanak šireg političkog konsenzusa o budućnosti BiH.
Na političkoj „šahovskoj ploči“ Bosne i Hercegovine Hrvati, kao akteri koji često djeluju iz defenzivne pozicije, moraju razmišljati nekoliko poteza unaprijed. U realnom društvenom i gospodarskom životu oni su značajan čimbenik — u ekonomiji, kulturi, javnim institucijama i lokalnoj politici. Danas hrvatske političke strukture imaju vlast u 24 općine Federacije BiH, gdje posjeduju većinu u općinskim vijećima i načelničke pozicije, dok su u još nekoliko općina nezaobilazan politički faktor.
Kada se uzme u obzir da su Hrvati u Federaciji brojčano višestruko malobrojniji od Bošnjaka, ti podaci svjedoče o političkoj vitalnosti i organizacijskoj prisutnosti hrvatskog naroda. Međutim, ključno je razumjeti da se najvažniji politički procesi ne odvijaju na lokalnoj razini. Premda je lokalna vlast najbliža građanima, stvarni utjecaj na strateška pitanja države koncentriran je u središnjim institucijama — upravo ondje gdje su Hrvati, zbog postojećih izbornih i institucionalnih rješenja, najosjetljivija ustavna kategorija.
Teritorijalni pokazatelji dodatno ilustriraju složenost odnosa snaga u Federaciji. Prostor općina u kojima hrvatske političke opcije imaju presudan utjecaj čini značajan dio ukupne površine entiteta. Kada se uzmu u obzir i općine u kojima, iako nemaju načelničke pozicije, predstavljaju ključan faktor u formiranju vlasti, dolazi se do podatka da politički utjecaj hrvatskih stranaka obuhvaća gotovo usporediv teritorijalni prostor kao i onaj pod dominantnim utjecajem bošnjačkih stranaka. Ta činjenica dobiva dodatnu težinu uz spoznaju o demografskom omjeru između dviju zajednica. Općine u kojima Hrvati posjeduju poluge vlasti, s njihovom geografskom površinom su: Ravno – 447km, Neum – 225km, Stolac – 237km, Mostar – 1175km, Čitluk – 181km, Posušje – 461km, Ljubuški -293km, Grude – 218km, Čapljina – 249km, Široki Brijeg – 388km, Tomislavgrad – 968km, Livno -994km, Kupres – 622km, Prozor-Rama – 477km, Kiseljak – 165km, Kreševo – 149km, Vitez -151km, Dobretići – 59km, Usora – 60km, Žepče – 210km, Odžak – 147km, Orašje – 122km, Domaljevac – Šamac-42km, Novi Travnik – 232km. Ukupna površina ovih općina u FBiH čini 8272 kvadratna kilometara, a u odnosu na površinu FBiH izraženu u kvadratnim kilometrima, kada se izuzmu općine Drvar – 1030, Glamoč – 1033, i Grahovo – 78O, ukupne površine 2843 kvadratna kilometara koje su pod upravom srpske vlasti, dolazimo do površine od 13267 kvadratnih kilometara. Navodeći još pet općina u kojima Hrvati nemaju svoje načelnike, što je rezultat unutar nacionalne podijeljenosti i faktora organizacije, ali ipak predstavljaju značajan politički čimbenik u njima i nezaobilazan faktor u funkcioniranju lokalne vlasti, a to su; Busovača – 158km, Jajce – 339km, Uskoplje – 402km i Travnik – 529km, iako nemaju mehanizme apsolutne političke vlasti, ali sudjeluju u političkom životu ovih lokalnih sredina, dolazimo do podatka kako ovih pet općina čine 1660 kvadratnih kilometara. Na osnovu ovih pokazatelja dolazimo do podatka kako bošnjačke političke stranke u apsolutnom smislu kontroliraju tek 50% ukupne površine FBiH ili nominalno prikazano u 13567 kvadratnih kilometara, što predstavlja blagu prednost u odnosu na prostore koje “kontroliraju“ hrvatske političke stranke iako su 5 puta brojniji narod u FBiH. Ova prednost u odnosu na Hrvate rezultat je etničkog čišćenja u FBiH o kojemu se jako malo govori u odnosu na ratna stradanja Hrvata u Republici Srpskoj, odnosno Bosanskoj Posavini.
Zanimljivo je navesti podatke i neke procjene koje ukazuju da se etničko čišćenje u ovim sredinama gotovo i ne razlikuje od stradanja Hrvata u RS, npr. u općinama Bugojno – prije rata 16031, danas oko 4000 Hrvata, Kakanj – prije rata 16556 danas oko 2000 Hrvata, Vareš – prije rata 9016 danas oko 2000 Hrvata, Fojnica – prije rata 6623 danas oko 1000 Hrvata, Zenica – prije rata 22510 danas oko 5000 Hrvata, Travnik – prije rata 26118, danas oko 13000 Hrvata, ali samo zahvaljujući činjenici da je jedan dio općine bio etnički homogen i naslonjen na općinu Vitez, pa ga je bilo lakše i sačuvati. Jedina sretna okolnost u nekim općinama u Srednjoj Bosni, koja nisu doživjela sudbinu gore navedenih općina jest činjenica da je u tim sredinama djelovalo HVO i koje se uspjelo othrvati silovitim napadima ABiH. Isticanje kako su ovi Hrvati nasilno preseljeni na prostore Hercegovine u ovim brojkama „ne pije vodu“ jer se taj demografski impuls na poseban način ne osjeti u samoj Hercegovini. Oni su napustili BiH.
